Moje si more, još pamtim nebo u očima

dobro znaš svaku reč, svaki znak, kako najlakše, najbrže, najslađe reći "odlazim"


18.09.2017.

septembar2

Jebo te, jesam ostarila! Bila je to moja prva misao jutros kad sam se probudila, dok još nisam otvorila oči, kad sam osjetila abnormalne bolove u mišićima. Jebo te, ponedjeljak je, a mene još uvijek bole mišići od skakanja na koncertu koji je bio u subotu. Jučer sam dan provela u krevetu, uz Sex i grad maraton i spavala sam skoro 10 sati i mislila sam da ću se probudit k'o nova. Al' jok. Izgleda da je prošlo ono vrijeme kad sam petkom osvanjavala u autu, kružeći gradom s najboljim drugovima, subotom izlazila i skakala na koncertima, a nedjeljom najnormalnije išla na utakmice, navijala, i slavila pobjede do kasno u noć, pa se u ponedjeljak podbuhla i nenaspavana pojavljivala u školi/na fakultetu. Sad jednu noć, jedan izlaz, bolujem skoro čitavu sedmicu, i sve više smišljam izgovore kad me zovu na pivu, na dernek, ma i na kafu mi bude mrsko izaći.
Nevezano za to, u prethodnom periodu sam primijetila da sam dosta zrelija i odraslija. Ne zamaram se više stvarima koje su me prije najdublje povređivale, puno više razumijem ljude u smislu da sam prestala osuđivati. Desile su mi se neke čudne stvari, preko puno svojih nikad sam u kratkom periodu prešla i nerijetko bila osuđivana zbog toga, i tad sam shvatila da nikad ne znam šta ko krije, kako se neko tačno osjeća i šta ga natjeralo na neki postupak ili riječ. Ovo ljeto me dosta promijenilo. Ništa veliko ni spektakularno se nije desilo, ali sve one male stvari, na prvi pogled beznačajne sitnice, dosta su uticale na mene i na osobu kakva sam sad. Da se razumijemo, ja znam da ću uvijek biti emotovna do besvijesti, da ću sve raditi srcem i da ću prolaziti glavom kroz zid zbog nekih svojih istina; i znam da ću zbog toga često biti povređivana, ali sam se naučila nositi s tim. Naučila sam prihvatiti pad i priznati pogrešku. Naučila sam pričati s ljudima o svojim osjećanjima, naučila sam reći Hej, to me povrijedilo, zašto to radiš?i imam osjećaj da me to rasteretilo. Prije nisam pričala o svojim osjećanjima, ne ljudima koji su me povređivali, krila sam da me boli i da mi smeta nešto što urade ili kažu, a sad ne znam prećutati. Ponekad nije ni to tako dobro, ponekad neki ljudi iskoriste to protiv mene, ali rekla sam jednom, i još uvijek stojim iza toga: ako ništa, ja ću uvijek znati da sam sve pokušala da nas spasim. I ovaj put, to se ne odnosi samo na njega. Istina, on je imao veliki uticaj na mene. Nikome se prije njega nisam toliko ogolila u tako kratkom periodu, jebo te, nikoga prije njega nisam ganjala po nepoznatom gradu da kažem kako se osjećam i nikoga nisam željela gledati u oči dok mu to govorim. Obećala sam sebi tu noć kad je boljelo k'o sam vrag da nikome više neću prećutati. I sve što se desilo u međuvremenu, sve što sam bilo kome rekla u međuvremenu, zasluga je te noći kad sam stajala ispred njega, slagala mu da ga nikad više ne želim vidjeti i otišla. Dugo sam žalila za njim i za odnosom koji smo mogli imati poslije svega, ali sam se jedno jutro probudila i zapitala A šta ako bi nam to samo otežalo? Šta ako bi nas to neko eventualno prijateljstvo samo više boljelo i više nam štete nanijelo?I tad sam prestala razmišljati šbb-kbb. I tad mi je postalo okej što ga nisam vidjela skoro godinu dana, što i sve da sam ga srela, okrenuli bi glavu i pretvarali se da se ne poznajemo. Ne nedostaje mi više, nemam potrebu imati ga u svojoj blizini. Ali se i dalje obradujem i osjetim istinsku, pravu sreću kad saznam da mu se desilo nešto lijepo. Nešto za šta sam mu još tad rekla da će se desiti..
Desilo se još mnogo stvari u međuvremenu, tačnije desili su se još neki ljudi koji su na kratko poremetili moj život, potresli ga, ali i učinili baš baš lijepim i vrijednim življenja. Ne žalim ni zbog čega što se desilo, sve je to iz nekog razloga moralo biti tako i to je okej. U posljednje vrijeme se osjećam čudno. Sve je koliko-toliko u redu, ne dešava mi se ništa ružno. Naprotiv, toliko se lijepog desilo u prethodnom periodu i toliko lijepog se tek treba desiti u bliskoj budućnosti, i sve me to čini nevjerovatno sretnom i uzbuđenom. Čini mi se da se nikad nisam bolje slagala s ljudima oko sebe, osjećam nevjerovatnu bliskost i povezanost sa ovih nekoliko ljudi s kojima provodim dosta vremena; čak i s ovima koje ne viđam često, pa me raduje svaki susret ali uprkos tome, imam neki čudan osjećaj u sebi koji ne znam više ni čemu da pripišem. Ne mogu ga ni opisati, nije ni ugodan ni neugodan, samo kao da je neka neizvjesnost, kao da čekam nešto, a nema ništa čemu se nadam i šta iščekujem.

Nemam pojma šta sam još htjela reći, nemam pojma što sam napisala i ovo sve, ne pamtim kad sam posljednji put ovoliko pisala.. Očigledno imam previše slobodnog vremena. Odoh gledati film.


Noviji postovi | Stariji postovi

Moje si more, još pamtim nebo u očima
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930